Migracijski i demografski opservatorij Hrvatske
Analize migracijskih i demografskih procesa u Hrvatskoj, Europskoj uniji i svijetu - dr. sc. Tado Jurić
Koliko stranih radnika zapravo živi u Hrvatskoj? Odgovor je: ne znamo
izv. prof. dr. sc. Tado Jurić
Koliko danas u Hrvatskoj živi stranih radnika? Naizgled jednostavno pitanje nema jednostavan odgovor. Iz službenih podataka DZS-a i MUP-a proizlazi da danas nitko sa sigurnošću ne može odgovoriti koliko ih je stvarno u Hrvatskoj. Problem nije u tome što jedna institucija griješi, nego što administrativne i statističke evidencije ne mjere istu pojavu. Problem je mnogo dublji: Hrvatska istodobno koristi više administrativnih i statističkih evidencija koje ne mjere istu pojavu, a u javnosti se njihove brojke često uspoređuju kao da govore o istome. Upravo zato posljednjih dana javnost zbunjuju podaci MUP-a i Državnog zavoda za statistiku.
Ovo nije prvi put da se Hrvatska susreće s ovakvim metodološkim izazovom. Nakon ulaska u Europsku uniju upozoravali smo da se razmjeri hrvatskog iseljavanja ne mogu procjenjivati isključivo na temelju domaćih evidencija jer su administrativni registri država useljavanja, osobito Njemačke, pokazivali znatno veći broj iseljenih hrvatskih državljana. Danas se gotovo isti metodološki problem pojavljuje u obrnutom smjeru. Promijenio se smjer migracija, ali metodološki izazov ostao je isti.
Dvije institucije, dvije različite priče
Prema MUP-u, tijekom 2025. izdano je 170.723 dozvola za boravak i rad. Istodobno, Državni zavod za statistiku evidentirao je 56.665 doseljenih stranih državljana.
Na prvi pogled razlika od više od 114 tisuća osoba djeluje nevjerojatno. Međutim, riječ je o usporedbi dviju različitih evidencija. MUP evidentira izdane dozvole za boravak i rad. DZS prati međunarodne migracije prema međunarodno prihvaćenoj definiciji "uobičajenog mjesta stanovanja", odnosno kao međunarodne useljenike evidentira samo osobe koje u Hrvatskoj borave ili se očekuje da će boraviti najmanje godinu dana. Međutim, u javno dostupnoj metodologiji nije detaljno objašnjeno na koji način DZS iz administrativnih evidencija MUP-a dolazi do konačnog broja međunarodnih useljenika.
Primjerice, radnik iz Nepala kojemu je izdana dozvola za boravak i rad može zakonito živjeti i raditi u Hrvatskoj na temelju odobrenog privremenog boravka, ali prema metodologiji DZS-a neće nužno biti evidentiran kao međunarodni useljenik ako nije promijenio svoje uobičajeno mjesto stanovanja u smislu međunarodne statističke definicije. Upravo zato administrativna evidencija MUP-a i migracijska statistika DZS-a ne mogu davati iste brojke.
Nova metodologija MUP-a od 2023. omogućuje dodatnu analizu jer se dozvole prvi put dijele na novo zapošljavanje, produljenja i sezonski rad. To omogućuje metodološki korektniju usporedbu.
Primjerice, tijekom 2025. izdano je: 80.365 dozvola za novo zapošljavanje, 70.275 produljenja i 20.083 sezonske dozvole. Ako iz usporedbe isključimo produljenja i sezonske dozvole te usporedimo samo novo zapošljavanje s brojem doseljenih stranih državljana prema DZS-u, razlika se smanjuje, ali ne nestaje. Godine 2023. razlika iznosi 43.585 osoba, 2024. čak 61.817, a 2025. još uvijek 23.700 osoba. Dakle, ni metodološki usklađena usporedba ne daje potpuno podudaranje.
Važno je pritom naglasiti da nije riječ o jednokratnom odstupanju u jednoj godini, nego o sustavnom obrascu koji se ponavlja tijekom cijelog promatranog razdoblja. Upravo zato razlika između administrativnih evidencija i službene migracijske statistike predstavlja metodološko pitanje koje zaslužuje dodatna istraživanja.
Što se događa između izdane dozvole i službene statistike, odgovor zasad nitko ne zna. Postoji više mogućih objašnjenja: dio je mogao otići u neku drugu državu članicu EU, ali se ne može se isključiti ni mogućnost da se dio osoba nakon isteka dozvole uključuje u različite oblike neprijavljenog rada. Državni inspektorat redovito u svojim nadzorima otkriva neprijavljeno zapošljavanje, no iz dostupnih podataka nije moguće procijeniti koliki je stvarni opseg te pojave.
Analiza otkriva još jednu zanimljivu promjenu. Godine 2025. gotovo 41 % svih dozvola odnosilo se na produljenja, dok je udio novih dozvola prvi put pao ispod polovice ukupnog broja. Dio toga posljedica je izmjena Zakona o strancima kojima je omogućeno izdavanje dozvola na razdoblje do tri godine, što ujedno povećava mogućnost da sve veći broj stranih radnika nakon višegodišnjeg zakonitog boravka ostvari uvjete za stalni boravak. Primjerice, indijski radnik mogao je 2023. dobiti dozvolu za boravak i rad na dvije godine. Po isteku te dozvole 2025. mogao je zatražiti i dobiti produljenje na još tri godine. Time će, nakon ukupno pet godina zakonitog neprekidnog boravka i uz ispunjenje ostalih zakonskih uvjeta, steći mogućnost podnošenja zahtjeva za stalni boravak u Hrvatskoj.
Koliko stranih radnika stvarno živi u Hrvatskoj?
Na temelju dostupnih podataka može se postaviti hipoteza da je stvarna prisutnost stranih radnika u Hrvatskoj veća nego što proizlazi iz službene migracijske statistike. To ne znači da je svaki izdani radni dokument jednak jednom novom radniku. Ali jednako tako ne znači ni da službena statistika obuhvaća sve osobe koje su stvarno prisutne na hrvatskom tržištu rada.
Paradoksalno, upravo u trenutku kada migracije postaju jedno od ključnih gospodarskih i demografskih pitanja, država još uvijek nema jedinstveni sustav kojim bi se povezale evidencije MUP-a, DZS-a, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Porezne uprave i Državnog inspektorata. Središnji registar stanovništva također ne riješava ovaj metodološki izazov.
Stoga najveći izazov Hrvatske ne postaju samo migracije same po sebi, nego upravljanje podacima o migracijama. Ako ne možemo precizno odgovoriti koliko stranih radnika danas živi i radi u Hrvatskoj, možemo li uopće dugoročno planirati migracijsku i demografsku politiku?
Njemačka evidentirala 22.691 hrvatskog državljanina koji je napustio Njemačku tijekom 2025., u Hrvatsku doselilo 8.334
U svojim sam ranijim analizama pokazao da značajan dio hrvatskih državljana koji napuste Njemačku ne vraća se u Hrvatsku, nego odlazi u druge zemlje ili se ne evidentira kao povratnik u hrvatskoj službenoj statistici.
To sada ponovno potvrđuju službeni podaci za 2025. godinu.
Prema njemačkom Saveznom statističkom uredu (Destatis), 22.691 hrvatski državljanin napustio je Njemačku tijekom 2025. Istodobno, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, iz Njemačke se u Hrvatsku doselilo 8.334 hrvatskih državljana.
Drugim riječima, više od 14 tisuća hrvatskih državljana koji su napustili Njemačku nije evidentirano kao povratnici iz Njemačke u Hrvatskoj. To znači da se u hrvatskoj statistici kao povratnici pojavljuje tek oko 37 % hrvatskih državljana koji su napustili Njemačku.
To ne znači da su svi ostali trajno napustili Europu ili da se nikada neće vratiti u Hrvatsku. Dio se preselio u treće zemlje, dio će se možda vratiti kasnije, a dio može biti drukčije administrativno evidentiran. Međutim, jedna je činjenica neupitna: odlazak iz Njemačke nije isto što i povratak u Hrvatsku.
Pozitivno je što podaci za 2025. upućuju na blago jačanje povratnih migracija hrvatskih državljana. To je trend koji treba pozdraviti i dodatno poticati. Istodobno, razlike između administrativnih izvora pokazuju da Hrvatskoj i dalje nedostaje cjelovit migracijski informacijski sustav. Uspostava jedinstvenog migracijskog registra nije samo statističko pitanje, nego jedan od preduvjeta za učinkovitu demografsku i migracijsku politiku.
Demografija-analitika.eu
Southeast Europe Centre for Migration and Demography (SECMD)
dr. sc. Tado Jurić
Zašto dvije trećine odlazaka Hrvata iz Njemačke ne završava u Hrvatskoj
Vijest da se prošle godine više ljudi preselilo iz Njemačke u Hrvatsku nego iz Hrvatske u Njemačku izazvala je velik interes javnosti. Hrvatska novinska agencija i brojni mediji, pozivajući se na podatke njemačkog Saveznog statističkog ureda (Destatis), objavili su da je tijekom 2025. Njemačku napustilo više hrvatskih državljana nego što ih se u nju doselilo. Mnogi su iz toga zaključili da je započeo veliki povratak Hrvata.
Brojke su točne. Zaključak nije. Problem nije u njemačkoj statistici. Naprotiv, upravo sam godinama upozoravao da se administrativni podaci država useljavanja moraju ozbiljno uzimati u obzir pri analizi hrvatskih migracija. Paradoks je što su isti ti podaci godinama odbacivani kada su pokazivali da je iz Hrvatske u Njemačku odlazilo znatno više ljudi nego što je prikazivala domaća statistika (DZS). Tada se tvrdilo da podaci nisu usporedivi ili da ih treba tumačiti s velikim oprezom. Danas se upravo isti izvor koristi kao glavni dokaz velikog povratka. Ako vjerujemo njemačkim podacima danas, morali smo im vjerovati i jučer. Statistika ne može biti vjerodostojna samo onda kada potvrđuje poželjnu društvenu ili političku priču. No još je važnije pitanje što te brojke zapravo znače.
Napustiti Njemačku nije isto što i vratiti se u Hrvatsku. Njemačka statistika registrira samo činjenicu da je osoba odjavila prebivalište u Njemačkoj. Ona ne govori kamo je ta osoba otišla. Mogla se vratiti u Hrvatsku, preseliti u Austriju ili Švicarsku ili otići u neku sasvim drugu državu (najčešće u BiH). Upravo zato usporedba samo hrvatske i njemačke statistike više nije dovoljna. Ako želimo razumjeti što se doista događa, potrebno je pratiti cijeli migracijski prostor. Zato sam usporedio četiri neovisna službena izvora podataka: njemački Destatis, austrijski Statistik Austria, švicarski Bundesamt für Statistik i hrvatski Državni zavod za statistiku. Takva triangulacija omogućuje da isti migracijski proces promatramo iz više perspektiva te da rekonstruiramo stvarni put hrvatskih državljana nakon odlaska iz Njemačke.
Rezultati bitno mijenjaju sliku
Između 2020. i 2024. službene statistike Njemačke, Austrije i Švicarske evidentiraju približno 149 tisuća odlazaka hrvatskih državljana iz tih zemalja. U istom razdoblju hrvatski Državni zavod za statistiku registrirao je oko 53,5 tisuće doseljenih hrvatskih državljana iz inozemstva. Drugim riječima, samo približno jedna trećina migracijskog volumena pojavljuje se kao registrirani povratak u Hrvatsku. Preostale dvije trećine ne mogu se automatski smatrati povratnicima. Naši rezultati upućuju na nastavak migracije prema drugim državama (Austrija i Švicarska) ili na druge oblike međunarodne mobilnosti (najčešće BiH). Naša analiza pokazuje da se priča o hrvatskim migracijama ne završava odlaskom iz Njemačke. Naprotiv, upravo tada započinje nova faza migracijskog procesa.
Zbog toga današnje promjene ne treba opisivati kao masovni povratak, nego kao promjenu migracijske geografije. Nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju migracijski obrazac bio je gotovo jednosmjeran: Hrvatska - Njemačka. Danas taj model više ne vrijedi. Austrija i Švicarska postaju sve važnije destinacije, a dio hrvatskih državljana nakon nekoliko godina provedenih u Njemačkoj seli upravo prema tim državama. Njemačka dakle više nije jedino niti konačno odredište hrvatskog iseljavanja.
Istodobno se događa još jedan proces. Broj novih odlazaka iz Hrvatske snažno se smanjuje. Godine 2015. Njemačka je primila oko 57 tisuća hrvatskih državljana, dok ih je 2025. bilo nešto više od jedanaest tisuća. Tome pridonosi promjena gospodarskih okolnosti, ali i činjenica da je najveći migracijski potencijal već iscrpljen.
To, međutim, ne znači da svjedočimo samo jednom procesu. Zapravo se istodobno odvijaju tri procesa: dio hrvatskih iseljenika doista se vraća u Hrvatsku, dio nastavlja migraciju prema drugim europskim državama, a broj novih iseljenika iz Hrvatske kontinuirano pada. Tek kada se ta tri procesa promatraju zajedno, postaje jasno zašto jednostavna tvrdnja o „velikom povratku“ ne objašnjava stvarno stanje. No postoji još važnije pitanje koje se u javnosti gotovo uopće ne postavlja.
Nije presudno koliko se ljudi vratilo, nego tko se vratio
Ako se vraćaju mlade obitelji s djecom, tada bi posljedice morale biti vidljive u vrtićima, školama, broju žena reproduktivne dobi i dugoročno u natalitetu. Ako se, pak, dominantno vraćaju osobe koje su najveći dio radnog vijeka provele u inozemstvu, ostvarile mirovinu ili akumulirale kapital te Hrvatsku biraju kao mjesto sigurnijeg, mirnijeg i cjenovno povoljnijeg života, učinci takvog povratka bitno su drukčiji. U prvom slučaju Hrvatska postaje prostor u kojem se stvara nova vrijednost: radi, ulaže, osnivaju obitelji i odgajaju djeca. U drugom slučaju ona postaje prostor u kojem se troši kapital zarađen u inozemstvu i provodi treća životna dob. Oba su procesa legitimna, ali njihovi demografski učinci nisu isti.
Najveći izazov danas nije utvrditi vraćaju li se Hrvati, nego razumjeti kako se hrvatske migracije mijenjaju. Završava jedno razdoblje obilježeno masovnim jednosmjernim iseljavanjem prema Njemačkoj, a započinje razdoblje kružnih i višesmjernih migracija. Osoba koja je jednom migrirala često je spremnija ponovno migrirati, zbog čega povratak ne mora biti konačno odredište.
Zato demografsku revitalizaciju nije moguće mjeriti samo brojem povratnika. Presudno je tko se vraća, iz kojih zemalja dolazi, ostaje li trajno u Hrvatskoj te uključuje li se na tržište rada, osniva obitelj i sudjeluje u društvenom životu. Samo razlikovanjem stvarnog povratka od sekundarnih migracija moguće je oblikovati politike koje neće reagirati na medijske naslove, nego na stvarne demografske procese. Tek tada će se moći govoriti o stvarnoj demografskoj obnovi Hrvatske. To je pitanje pak na koje statistika sama ne može odgovoriti. Ali upravo bi ona trebala biti polazište svake ozbiljne demografske rasprave.
Na 1000 km uz granicu 80 tisuća stanovnika
U pograničnom ruralnom pojasu Hrvatske uz granicu s BiH (čak 1000 km granice), kada se izuzmu veći gradovi, danas živi tek oko 80 tisuća stanovnika. Riječ je o jednom od demografski najispražnjenijih prostora u Europskoj uniji.
Procjena na temelju Popisa stanovništva 2021.; iz izračuna su isključena veća urbana središta (Dubrovnik, Ploče, Metković, Imotski, Knin, Nova Gradiška, Slavonski Brod i Županja).
Više u knjizi: Jurić, T. (2025). Suvremene migracije i opstanak nacije, ŠK Zagreb
Čak 40 posto Hrvata u Hrvatskoj ima obiteljske korijene u BiH: Novo demografsko istraživanje
Izv. prof. dr. sc. Tado Jurić
Demografska kriza u Hrvatskoj najčešće se promatra kroz prizmu u kojoj gotovo potpuno izostaje jedan od najvažnijih čimbenika koji je tijekom posljednjih stoljeća oblikovao hrvatsko društvo: Hrvati iz Bosne i Hercegovine.
Povijest hrvatskog naroda teško je razumjeti bez migracija između Hrvatske i BiH. Te migracije nisu bile iznimka nego pravilo. Stoljećima su Hrvati iz BiH naseljavali hrvatske prostore nakon ratova, popunjavali demografske praznine, sudjelovali u gospodarskom razvoju zemlje te ostavili dubok trag u hrvatskoj politici, kulturi, znanosti, sportu i Crkvi. Ono što su druge europske države pokušavale ostvariti osmišljenim useljeničkim politikama, Hrvatska je desetljećima imala prirodnim putem: demografski oslonac u vlastitom narodu preko granice. Taj je obrazac funkcionirao gotovo neprekinuto od osmanskih osvajanja pa sve do početka 21. stoljeća, a danas se taj demografski kontinuitet prekida.
Naše najnovije istraživanje upućuje na procjenu da približno 40 % Hrvata u Hrvatskoj ima neposredno obiteljsko podrijetlo iz BiH. Riječ je o fenomenu koji u europskim okvirima gotovo da nema usporedbu: stoljećima je jedna nacionalna zajednica obnavljala vlastiti demografski potencijal migracijama unutar istoga kulturnog, jezičnog i nacionalnog prostora. Pritom se pod tim pojmom ne misli isključivo na osobe rođene u BiH ili na njihove roditelje, nego i na one kojima je barem jedan predak: roditelj, baka ili djed, odnosno prabaka ili pradjed, rođen na području današnje BiH. Zbog metodoloških ograničenja takvu procjenu nije moguće egzaktno dokazati, ali jednako ju je teško i opovrgnuti. Ono što je, međutim, potpuno jasno jest da bi bez višestoljetnog doseljavanja Hrvata iz BiH demografska slika današnje Hrvatske bila bitno drukčija. Upravo zato pitanje opstanka Hrvata u BiH nije samo pitanje položaja jednoga konstitutivnog naroda u susjednoj državi, ono postaje pitanje dugoročne demografske stabilnosti Hrvatske.
(30.06.2026.)
Cijeli rad na linku
Dijaspora ne odlučuje izbore:
izborni sustav više ne prati hrvatsku demografsku stvarnost
Hrvatska se desetljećima bavi pitanjem političkog utjecaja dijaspore, no podaci pokazuju drukčiju sliku. Dijaspora ne odlučuje izbore – ona je danas jedna od politički najmanje uključenih skupina hrvatskih državljana. To potvrđuje i analiza izbornih rezultata provedena u znanstvenom radu „Utjecaj dijaspore i recentnoga iseljavanja na rezultate izbora u Republici Hrvatskoj“ (Jurić, 2020).
Tvrdnja da glasovi iz inozemstva presudno određuju hrvatsku politiku postala je mit koji je nadživio činjenice. Analize izbornih rezultata od 2010. godine nadalje pokazuju da hrvatski državljani izvan zemlje sudjeluju u izborima vrlo ograničeno.
Najbolji primjer je Njemačka. U zemlji u kojoj živi jedna od najvećih hrvatskih zajednica, od približno 400.000 hrvatskih državljana, na parlamentarnim izborima 2020. glasovalo je samo 2.103 birača – manje od jedan posto potencijalnog biračkog tijela.
Sličan trend vidljiv je i u Bosni i Hercegovini, gdje se broj birača koji sudjeluju na hrvatskim izborima smanjio s oko 90.000 na približno 20.000.
Istodobno, nakon ulaska Hrvatske u EU nastala je nova dijaspora. Stotine tisuća hrvatskih državljana odselile su u Njemačku, Austriju, Irsku i druge države, dok izborni i institucionalni sustav još uvijek počiva na demografskoj stvarnosti prije velikog EU migracijskog vala.
Današnje ograničenje od tri zastupnika za XI. izbornu jedinicu rezultat je političkog dogovora iz 2010. godine. Od tada se broj hrvatskih državljana izvan zemlje značajno povećao, a struktura dijaspore promijenila.
Zato pitanje dijaspore nije samo pitanje nekoliko zastupničkih mjesta, nego pitanje odnosa Hrvatske prema vlastitim građanima izvan zemlje. Brojne europske države svoje iseljeništvo ne promatraju samo kao biračko tijelo, nego kao razvojni potencijal: izvor znanja, investicija, međunarodnih kontakata i mogućih povratnika.
Država koja se suočava s depopulacijom ne može zanemariti činjenicu da velik dio njezinih građana živi izvan granica. Stoga ključno pitanje više nije: Odlučuje li dijaspora izbore? Podaci pokazuju da ne odlučuje. Pravo pitanje je: Kako Hrvatska može ponovno povezati svoje ljude u zemlji i izvan nje? (08.06.26.)
Demografska slika Hrvatske 1991. - 2021.
Demografija se često svodi na jedan broj: koliko nas ima ili koliko se djece rodilo. Međutim, iza tih brojki nalaze se puno dublje promjene: promjena strukture stanovništva, starenje, migracije, regionalne razlike i promjena same uloge obitelji u suvremenom društvu.
Prva karta prikazuje jednu od najvećih demografskih promjena suvremene Hrvatske: promjenu broja stanovnika po županijama između 1991. i 2021. godine.
Hrvatska u tom razdoblju nije izgubila samo stanovnike. Promijenila se prostorna i dobna struktura društva. Pri tome pad broja stanovnika nije moguće objasniti jednim uzrokom. Hrvatska prolazi iste procese koji su zahvatili gotovo sva razvijena društva: demografsku tranziciju, urbanizaciju, promjenu funkcije obitelji i nove životne obrasce.
Međutim, hrvatski slučaj ima dodatnu dimenziju: dugotrajno iseljavanje mladog i radno aktivnog stanovništva dodatno je ubrzalo procese starenja i depopulacije.
Cilj Opservatorija nije samo prikazivati brojke, nego objasniti procese iza njih. Jer ključno pitanje budućnosti nije samo: koliko će Hrvatska imati stanovnika, nego: kakvu će strukturu stanovništva imati i kakvo društvo želimo izgraditi? (01.06.2026.)
Vraćaju li se Hrvati iz Njemačke ili ulazimo u novu fazu migracija?
Nakon desetljeća snažnog iseljavanja dogodila se važna promjena. Podaci njemačkog statističkog ureda Destatis pokazuju da se migracijski trend hrvatskih državljana prema Njemačkoj preokrenuo. Broj novih odlazaka snažno se smanjuje, a od 2023. više hrvatskih državljana napušta Njemačku nego što ih u nju dolazi.
Kao netko tko se godinama bavi migracijama, takav trend mogu samo pozdraviti. Svako smanjenje iseljavanja i svaki povratak ljudi u Hrvatsku važna je i pozitivna vijest. Međutim, podaci zahtijevaju dublju analizu. Odlazak iz Njemačke nije uvijek isto što i povratak u Hrvatsku. Dio naših iseljenika doista se vraća, ali dio nastavlja migracijski put prema drugim državama, prije svega Austriji i Švicarskoj.
U posljednjih pet godina, prema službenim statistikama zemalja primitka, u Njemačku, Austriju i Švicarsku doselilo se približno 187 tisuća hrvatskih državljana, dok ih je oko 149 tisuća te države napustilo. To pokazuje da veliki iseljenički val slabi, ali i da hrvatske migracije nisu prestale – one mijenjaju oblik.
Nekadašnja gotovo jednosmjerna migracija prema Njemačkoj postupno prelazi u fazu povratnih, kružnih i sekundarnih migracija unutar Europe. Zato danas ključno pitanje više nije samo koliko se ljudi vraća, nego tko se vraća. Ako se vraćaju mlade obitelji s djecom, riječ je o iznimno važnom demografskom potencijalu. Takav trend trebao bi se vidjeti i kroz povećanje broja djece u školama i vrtićima te kroz jačanje lokalnih zajednica.
Ako se pak vraćaju uglavnom starije osobe ili se dio iseljenika samo premješta prema drugim europskim državama, tada je demografski učinak bitno drugačiji. Zato nam u novoj fazi migracija nisu dovoljne samo ukupne brojke. Moramo znati strukturu povratka: dob, obitelj, djecu, zanimanja i namjeru ostanka.
Tek tada ćemo znati svjedočimo li samo kraju velikog vala iseljavanja ili početku stvarne demografske obnove Hrvatske.
Povratak 10.000 osoba starije dobi i povratak 10.000 mladih roditelja s djecom nemaju isti demografski učinak. (04.06.2026.)
Autorske knjige/Author's books - izbor
Jurić, T. (2025).Suvremene migracije i opstanak nacije. Školska knjiga
• Postoje li migracije oduvijek? Događaju li se velike migracije slučajno ili netko njima upravlja?
• Poznaju li migracije dobitnike i gubitnike te koje su njihove pozitivne, a koje negativne strane? Zašto o migracijama politička ljevica, desnica i srednja struja imaju potpuno oprečna mišljenja?
• Kako proces migracija utječe na sigurnost države, društveno povjerenje, socijalnu strukturu i promjene unutar političkog sustava?
• Koliko su vjerodostojni demografski podatci kako u Hrvatskoj tako i na razini EU-a? Što nam kazuje pristup s pomoću analize velikih podataka (engl. Big Data) o useljavanju u Hrvatsku i integraciji useljenika?
Jurić, T. (2018). Iseljavanje Hrvata u Njemačku - Gubimo li Hrvatsku? Školska knjiga
U knjizi su predstavljeni rezultati prvoga znanstvenog istraživanja uzroka i posljedica te obilježja novijih iseljavanja Hrvata u Saveznu Republiku Njemačku. Istraživanje je provedeno u Njemačkoj među hrvatskim iseljenicima koji su se iselili u razdoblju od priključenja Hrvatske EU-u, i to na uzorku od 1200 ispitanika. Prema percepciji samih iseljenika, glavni motivi za iseljavanje nisu ekonomski. Analiza stajališta iseljenika pokazuju jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja. Nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija su među glavnim razlozima za iseljavanje.
Jurić, T. (2021). “Gastarbeiter Millennials”. Exploring the past, present and future of migration from Southeast Europe to Germany and Austria with approaches to classical, historical and digital demography. Verlag Dr. Kovač Hamburg
The demographic change in the EU will affect everybody and will lead to social and political tensions that can seriously threaten the foundations of liberal democracy if current politics continue. A combination of three main factors creates the so-called “Emigration factory” in South-Eastern Europe:
Najnovije analize i objave pratite na Facebook stranici:
https://www.facebook.com/tado.juric.iseljavanje/